Petak je 12. oktobar ljeta Gospodnjeg 2007. Bajram je. 14 sati i 30 minuta. Prema mojim islamskim znanjima u ta doba je u zemlju, 1000 kilometara daleko spustan VELIKI COVJEK

Rasim Arnautovic-GERA.

Sjedim i placem, a samnom cvili nevjerovatna gitara velikog majstora Karlosa Santane. Sa DVD-a idu blues-zvuci pjesme „With A Little Help From My Friends“ (uz malu pomoc mojih prijatelja ). Moji prijatelji ispracaju na vjecni pocinak naseg prijatelja.

Santana mi razdire dusu, lebdim, izgubljen, prazan, nikakav. Oprosti Boze, sto tako prazno stojim nad jednim tako logicnim cinom kao sto je smrt. Smrt ko smrt, ima nas pet milijardi, cemu neobicnost i cudjenje? Danas on, sutra, ja, prekosutra ti, pa sta? No, Gera mi neda ovu fatalisticku sliku smisla zivota uokviriti.

ON jednostavno ne pase u ram neprimjetnih odlazaka, sve u meni vristi za dodatnim objasnjenjima, bojim se ostati duzan velicini prostote
njezne bosnjacke duse. Jer, Gera je ostavio velikog traga, iza kojeg kao nur mirise cojstvo, drugarstvo, bratstvo….

Rastao je kao i svi mi iz radnickih porodica, zeljan svega a sit po rodjenju.

Ucio nas je Broz kako se voli covjek, bez obzira na porijeklo, materijalnu ili intelektualnu moc. Prospali smo svoju ljubav za covjeka svakodnevno, a Gera je vec od osmjeha i pozdrava zapocinjao unutrasnju katarzu. Te nevjerovatno blage oci u tijelu diva, odavali su utisak dobrog Duha koji hoda po zemlji samo da bi ljudima davao smiraj, treptaj neprolaznog, znak uvazavanja mrve zvane Covjek.

Trazio je sebe u profesiji koje bi radile sa ljudima, a ne sa stvarima. Trcao je u kulturno-umjetnicka drustva, na stadione, u kafane, gdje su se skupljali LJUDI. I zaista, ljudi su ga trebali kao dobrog Kaspera, koji odmrzava sante leda, umiruje uzburkane strasti, plovi po dubinama neiskazane i komplikovane bosanske japije.

Mi, Pridorci smo ga najbolje upoznali dok je vodio cuvenu carsijsku kafanu „Zeljo“ u Puharskoj. Vrlo brzo je ta kafana postala kao „Lions klub“, Bosnjacka masonska loza“, „Akademija zivotnih nauka i ulicarske umjetnosti“. Pod jednim krovom Gera je smjestio i pomirio i direktore, i cistace ulica, guzonje i umjetnike. Nevjerovatno je, za koliko malo vremena, je od jednog gotovo napustenog birzusa stvorio kultnu kafanu. Pun beskrajno zdravog humora, sirokih pleca, a jos sire duse, prosto nas je mamio sebi.

U predvecerje rata, dok su nase komsije ostrile kame i obnavljali gradivo iz fabrikovane historije, mi Bosnjaci Prijedora smo bjezali Geri, kao jedino neuprljanom mjestu bivstvovanja. Mi unaprijed osudjenu gubitnici, nasli smo u Gerinoj kafani
Exteritorijalni univers u ocekivanju zla koje ce doci. Kao da smo znali sto nas ceka, pa smo zurili da namirimo unaprijed izgubljene godine sretnog zivota. Smijali smo se kao nikad, mezili do sabaha, na uho slusali harmoniku i cekali na Gerino pitanje „Jel se ko umorio?“

Gerina kafana znacila je bijeg od mucnine Prijedora, saznanja da zivis u gradu punom mrznje, isfabrikovanih lazi. Ulaskom u ovaj cardak ni na nebu ni na zemlji, postajali smo drugi ljudi. Mi smo se zajedno sa Gerom, otimali od smrti i kraja kojeg ce vrlo brzo mnogi od nas dozivjeti. Santana me rastura placem svoga gitarskog rifa, vracam sjecanja,ljubim proslost punu osmijeha, smjestam Geru u dubinu nase izgubljene mladosti, gubim se…..

Ispusteni duh srpske istorijske zablude rastjerao nas je sirom planete, i kao o mnogima tako i Geri dugo nisam znao nista. Od rodjenog brata sam saznao da mu u susjedstvu suncane Kalifornije zivi ljudina iz Tukova. Poceli smo se susretati prvo u Sani, a onda i u Prijedoru, jer je Gera cesce dolazio iz Kalifornije, nego neki iz Austrije.

Na ponovljenom susretu 2000.godine rece mi onako priprosto kako on to zna i umije, da bi se smetno kad bi koju godinu preskocio da ne vidi Bosne i carsije. Na moje diletantsko pitanje o skupoci takvog puta, odogovara lakonski „jednom se zivi“ ili vidim da moja Bosna moze bez mene, ali ja ne mogu bez nje“…

Gutao je svako slovo koje smo izgovarali, uzivao je u smijehu, imao sam osjecaj da svoje srce napumpava Bosnom da bi ga trosio u dalekoj Kaliforniji. Kako se priblizavao dan odlaska bio je sve tuzniji i izgubljeniji, nije mu se islo.

Sva prica se svodila na ideje kako uobliciti zivot da se mnogi od nas vrate u Prijedor i zapocnu novi zivot na razvalinama starih uspomena. Kad je svjetska komunikacija svoje oblike dobila u formi interneta otkrio sam Geru u jednoj novoj dimenziji. Na sve strane citao sam njegovo ime kao nesebicnog dobrotvora u bezbroj akcija sirom Bosne i svijeta.
Bila to djeca, klubovi, ucviljene majke, nedovrsena kuca sehidskog siroceta, dzamije, skole,mejtefi, igralista-svi je to nosilo pecat Gerina imena i cina. Davao je i sakom i kapom, skromno i nenametljivo, kao da se stidio sopstvene dobrote.

Istovremeno je raskrinkavao nasu malenkost, nas koji smo u brzini zapadnog zivljenja zaboravljali da i drugi, nemocni imaju pravo bar na mrvu pristojna zivota. Gera je isao u svemu ispred nas, i ispred vremena.

Kako je samo stoicki podnosio sopstvenu bolest, nije htio o tome uopste da prica, pa i kad sam posljednji put pohodio njegove dvore u Tukovima i kad smo i on i ja znali da broji zadnje dane, pricao mi je o OFK Brdu, kako im sad treba pomoci vise nego ikad i slicno. Prepao sam se njegove dostojanstvenosti i snage. Izasao sam plakati pored jos jednog ljudine, njegovog brata Senada, koji ceme uvijek podsjecati na dobri duh Rasima Arnautovica.

Nije moje lamentirati sa Bogom, ja sam se predao Santaninim zvucima, ali kakve koencidencije: Bog mu je dao da dozivi posljednji Ramazan u rodnom gradu, i da se napacenoj prijedorskoj zemlji preda bas na Bajram.

Slucajno? Ne vjerujem, jer Bog je tako nagodio samo odabranima, sebi dragima. Muci me samo jedno saznanje, da ce mnoga djeca i mucenici koje je Gera darivao i dalje zivjeti, a da ne saznaju da je ovaj velikan okoncao ovozemaljsko bivstvovanje. Jer, Gera nije paradirao svojim dobrocinstvom radi spomenica i zahvalnica, cinio je to iz proste ljudske potrebe da bude Dobar i skrusen pred Bozjom pravdom, olaksan za novac, a obogacen u dusi.

Znam tacno gdje je otisao, ali mi je beskrajno zao sto nije dozivio prijedorsku katarzu, sto nije docekao da od Sanske doline pravimo Kaliforniju, kako je i sam ponekad glasno sanjao. Volio je svoju grudu, uzivao u malim stvarima, i bilo nam je vise nego zadovljstvo biti sa njim cak i kada cuti. Na onaj svijet u ovom trenutku, dok ovo pisem, odlazi zadnji izdanak nepopravljivog romanticara, velikog dobrotvora, ljudine. Osjecam da neumitno sa njim odlazi i dio nas koji smo sanjali svijet bolji nego sto on u stvari jeste.