Zvati nekog mama a da ti nije biološka majka može se samo onu ženu koja na poseban nacin zasluži da je tako zoveš. Mirzeta Tulek Foric je bila i ostala Mama za stotine krajiških boraca u Sedamnaestoj Viteškoj brigadi u Travniku.
Mama Mirzeta je do rata živjela u Zagrebu, radila, imala porodicu, ali je 92-ge gledajuci šta se radi od njenog Kozarca gdje su bili njeni rodaci, prijatelji, susjedi… odlucila da nešto poduzme.

Njena maloljetna sestra u Kozarcu joj je bila najveca briga, a vec su do Zagreba dolazile vijesti o logorima, ubijanjima, silovanjima. Prijavila se u Prvi krajiški bataljon koji se u maju 92-ge okupljao u Zagrebu. Ostavila je svoju porodicu i krenula sa zemljacima u nepoznato – u rat. Nije bila jedina žena u Sedamnaestoj, te heroine su ravnopravno rame uz rame sa muškarcima išle u borbu i bile izložene istim naporima, pješacenjima, vremenskim nepogodama, gladi, mecima, gelerima…

Mama je prošla ratištima na Karauli, Jajcu, Visokom i po svim kotama srednje Bosne. U junu 1993. godine je teško ranjena. Geler granate joj je razorio plucno krilo, ali je preživjela. Status ratnog vojnog invalida ju je sprijecio da dalje ide sa borcima na ratišta, ali se Mama nije predavala. U travnickoj kasarni je imala svoju prostoriju koja je uskoro postala centralno mjesto za okupljanje ranjenicima na stacionarnom lijecenju i borcima kada se vrate sa terena.

Mama je bila i ostala najbolja kuharica koju je autor ovih redova upoznao. Nije joj bilo teško danima pripremati poslastice za svoje ranjene i umorne saborce. I u vrijeme najvece nestašice Mama je pronalazila namirnice i spravljala ukusna jela. Oskudna kuhinja i ishrana u ratnim uslovima ne bi mogla oporavljati ranjenike koji su izgubili mnogo krvi pa je Mamina kuhinja pomogla da se mnogi od njih veoma brzovrate na prvu liniju.

I ne samo kuhinja vec i razgovor sa Mamom koja je uvijek bila puna duha, humora i bila spremna satima slušati neciju nevolju.Toj ženi nikada ništa nije bilo teško, spravljala je hranu za mevlude koji su se veoma cesto pravili u vojnickom mesdžidu za šehide na dan njihove pogibije. Mama je iz magacina dobijala namirnice od kojih bi svojim magicnim rukama spravljala raznorazne slastice koje su dijeljenje na mevludima. Sevapi koje je tada zaradivala ne mogu se izmjeriti ovozemaljskim aršinima, a nije morala to raditi, bila je ratni vojni invalid, teški ranjenik na oporavku.

Ostala je u vojsci i nakon rata dok joj to nije postalo preveliko opterecenje pa se demobilisala. U Sanskom Mostu je napravila kucu ali ju je prodala i 2005. godine se vratila da živi u svojim Kamicanima kod Kozarca. U februaru ove godine dijagnosticiran joj je karcinom plucnog krila i to onog u koji je bila ranjena. Operativnim zahvatom tumor je odstranjen i Mama sada prolazi kroz mukotrpni proces kemoterapije i zracenja.
Srecom nalazi su sve bolji pa ce Mama uskoro odnijeti još jednu pobjedu u svom životu. Kroz sve to Mama prolazi bez skoro ikakvih redovnih primanja, invalidnina ispod 100 maraka i neredovna naknada za demobilisane borce. Ipak Mama ne posustaje duhom i ne želi nikakvu milostinju.