Ljudina, kakav je uvijek bio, Halid je u pet minuta dao svoju rijec za svesrdnu pomoc , kako rece,njegovoj prijedorskoj raji.

Od proslog ljeta i turnira na prvom Memorijalu „Dedo Crnalic“ po glavi mi se mota ideja kako u tudjini pomoci fudbalerima nasa tri draga kluba „Brda,Bratstva i Bereka“. Trio „BBB“ je na mene ostavio strahovit utisak, to su pravi ambasadori jednog drugacijeg Prijedora.
Zato sam razmisljajuci dosao do konkretnog prijedloga kako finansijski,a onda i moralno pomoci ovim momcima. Pod geslom „POMOZIMO PRIJEDORSKI FUDBAL“ zelja mi je za odrzavanjem serije humanitarnih koncerata sirom planete, svugdje tamo gdje zivi nasa dijaspora.

Sumorna jesen 2008. Kisni dani…Svjetska kriza kapitala...Kriza morala je poprimila planetarne razmjere. Svakog dana srecem ljude u deprimirajucem stanju. Planeta Zemlja polako ide ka svome kraju. Umiru ljudi, umiru djeca. Smrt nam je postala sastavni dio zivota. Gotovo i ne primjecujemo kako nas napusta more dobrih ljudi. O sebi smo se zabavili.

Do bola me pogodila prerana smrt dvije djevojcice, jedne sa Hambarina, druge iz Kozarca. Sta reci kad sa ovog svijeta odlaze dzenetske ptice? Suze su blijede, ostaje samo sabur…No, ovaj put zelim da pisem o smrti dvojice ljudi,nasih sugradjana. Dvije dijametralno razlicite, ali prokleto ratom obiljezene sudbine. Sasvim slucajno u “Avazu” sam saznao da se u subotu 01.11.2008 u Donjoj Ljubiji na porodicnim mezarlucima ukopava Mehmedalija Sarajlic, ubijen u logoru Omarska 25.06.1992.

U prvi mah mi je bilo izuzetno zao sto se jos jedan Bosnjak-sehid kopa mimo sehidskog mezarja. Isto sam se tako osjecao kad sam saznao da se nasi mucenici ukopavaju po Prijedoru na 16 raznih lokacija. Cudio sam se nedostatku nase svijesti, I umjesto da nacinimo zajednicko sehidsko mezarje velicine 5-6 fudbalskih igralista i time napravimo vjecni jezivi spomenik cetnickom bezumlju, igrali smo se lokalpatriotizma. Mogli su gordi Srebrenicani zajedno pokopati svoje sehide na jednom mjestu iako oni poticu iz 16 opstina Podrinja, mi nismo mogli iz jedne..No,sta jet u je. Ovakva se greska neda vise ispraviti.

Vjerovatno ce se desiti da Nijaz ne udje u opstinski parlament, bez obzira sto ce sigurno dobiti i veliki broj glasova svojih zemljaka rasutih po svijetu. Bez obzira na to, kad bi prosjecan citalac mogao samo pojmiti sta su pojedine stranke i njihove kreature cinile u toku predizborne kampanje, koliko novca, casti i (bez) obraza, koliko gadosti i podmetanja, koliko lazi i manipulacije sa osiromasenom Bosnjackom mukom, lako bi shvatili zasto Nijaza Brkica smatram Kraljem izbora 2008.

Elem,morao sam proci ispod satre pred Patrijom pod kojom je narod uveseljavao Mile Ronhil (Dodik).Kreten kakav i jes nabaljezgao se budalastina po svim nivoima,zapritio onima koji misle glasati za cika Marka da ce im zavrnuti entitetsku pipu,a onda se vatio mikrofona i ko pod svakom satrom poceo pjevati.Narod pod satrom sjeca se svoj na svome i zapjeva sa svojim predsjednikom iz sveg glasa.Ori se satra u mom rodnom gradu,peva nasa kuca srpska,a ja ne mogu da vjerujem da sam se u ovom kulturoloskom skalaburu rodio.Produzim dalje,racunajuci da je svetost pozorisne sale obligativna za nivo.Na ulazu me docekase zvuci Inernacionale i ja se postidi sto nisam platio clanarinu od 1987 kad su crveni bacili na sebe posljednju lopatu zemlje na 14.Kongresu SKJ.

Skromna kao i uvijek, Beska se nije pohvalila da je oborila sramnu presudu prijedorskog suda kojom joj je nalozeno da predsjednici prijedorske skupstine Azri Pasalic zbog toboznje nanesene dusevne boli isplati 6000 KM(sad znam i cijenu bosnjacke dusevne boli-nije nesto plaho skupa), jer joj je tekstom objavljenim u Oslobodjenju,kao nanijela psiho-tegobe. Za podsjecanje,Beska se u tom tekstu osvrnula na Azrinu javnu cestitku dana drzavnosti republike srpske,09.januara,objavljenoj u Kozarskom vjesniku pocetkom prosle godine.

Ovom prilikom pozivam gradjanstvo da ove pojave uzme zaozibljno jer se radi o krivicnim djelima po izbornom zakoniku za koji je predvidjena kazna zatvora do tri godine.Zato pozivam sve oni koji primjete cinjene takvih krivicnih djela,dakle,ukoliko im u njihovu sredinu dodje neko i svjesno ih nagovara da glasaju za tu i tu stranku ili tog i tog kandidata da:

Danas sam izuzezetno tuzan. Prvo sam na Kozarac.ba procitao tekst Fatmira Alispahica o bijedi duha nase dijaspore, kao i macehinskom odnosu matice prema svojoj izgubljenoj djeci. Zastidio sam se svakog bosanskog sehida, kojem je bilo lakse uzeti pusku,nego nama olovku da spasimo zemlju u miru,dok su je oni spasavali u ratu.

I bi ljeto 2008.
Rekli bi nista posebno, jer smo svikli na zivot modernih Roma : spakuj stvari, leti zavicaju, a onda teska srca ponovo nazad. Cerge, pokraj mene idu, prazna dusa tiho jeca, ostala je samo prazna casa….
Nije lako ne otici Bosni, a jos je teze napustiti je. Ove sam godine, kao nikad do sada cesto pohodio zavicaj, odlazio da se vratim, i da budem svjedok i ucesnik prijedorske postratne zbilje. Mnoge su me stvari obradovale: puno vrijednih dogadjanja, druzenja, patriotizma, suze i pjesme istovremeno, svega…

Jednom sam negdje pisao o koloni ubijenih prijedorskih profesora. Bili su „opasni“ , jer su bili pametni. Danas zelim da pisem o dvojici meni izuzetno dragih profesora prijedorskoga asfalta. Obojica su svako na svoj nacin prezivjeli nasu golgotu i danas trose svoje penzionerske dane. Muamer Djulkic i Josip-Jozo Cacic ogledalo su Prijedora kakvog vise nema. Dva izuzetna dzentlmena, dvije intelektualne gromade, svako na svoj nacin davali su sarm ONOM Prijedoru.

Pricu o rahmetli Dedi Crnalicu (1926-1992) zapocecu jednom zabiljeskom koju sam cuo pri prvom poslijeratnom odlasku u Prijedor, bolje receno u Stari Grad. Tada je na temeljima zapaljene prijedorske carsije stajao vasarski buvljak i trebalo je dosta vremena dok je ovo ruglo nestalo sa nasih gradskih korijena. Dok sam se cudio kolicini primitivizma koja je tada harala mojim gradom, jedan starina pored mene uzdahnu i rece:
„E da je ziv Dedo Crnalic, ovo bi nestalo odavde u roku od 24 sata."

Kad su me u petak, 03. augusta 2007 vrijedni aktivisti “Izvora” zapitali da li bih mogao u ponedjeljak 06. 08. 2007, na Dan obiljezavanja logora “Omarska” voditi vecer posvecenu rahmetli doktoru Esadu Sadikovicu, zastao mi je dah. Kao prvo, kod mene su “zaradili” nebrojene simpatije, zato sto su se kao prvi u nasem gradu sjetili odati duznu pocast prijedorskoj legendi, a istovremeno pred mene stavili tezak zadatak-kako upriliciti ovakav skup, a da se ne padne u neukusnu patetiku i izlizani klise kad je u pitanju podsjecanje na zrtve rata i genocida.

Kad sam naumio zapoceti sa pisanjem svojih prica, ni u snu nisam mogao pomisliti da cu zapoceti sa najvaznijom sporednom stvari na svijetu: NOGOMETOM. Zaista, imamo mnogo vaznijih i ozbiljnijih stvari i problema, ali momci OFK BRDA su svojim neocekivanim uspjehom u prvoj godini postojanja unijeli nevjerovatnu dozu optimizma i pokazali da slozni Bosnjaci i u otezanim uslovima mogu ciniti cuda.

Imamo zadovoljstvo i cast predstaviti vam novu rubriku na nasoj stranici "Nedimove priče" koju ce pisati nas zemljak Nedim Kadiric.U ovoj novoj rubrici moci cete citati zanimljive price iz prijeratne i poslijeratne istorije nasega grada, price o znamenitim Prijedorcanima, kao i hronologiju zla na nasim prostorima i jos mnogo toga..
Za pocetak veoma dobra prica "Ljudi bez oca " kako Nedim rece : "Onako iz duse"!

Iako i sam poticem sa ovih prostora, nikad o Brdu nisam razmisljao na neki poseban nacin. Urbana arogancija, crno-bijelo farbanje svijeta, guzva na asfaltu, nagodili su tako da o rodnoj grudi svoje loze razmisljam prije rata vrlo povrsno, cak i vrlo primitivno,potcjenjivacki. Vecina nas koji smo zivjeli od table do table, resto Prijedora smo drzali pod seljake, papane, cobane. Bilo nam je gotovo zabranjeno imati curu iz Kozarca ili sa Brda, jer ko bajagi mi smo nesto posebno. Zvali smo ih “autobusari”, s njima se nismo druzili, a gradski klosari su vrlo cesto koristili priliku da im se nasmiju u lice zbog svoga porijekla. Oni su to sve stoicki podnosili, a na licu sam im citao koliko su patili.