Prije izbijanja rata, razne etnicke skupine u opcini Prijedor slozno su zivjele u zajednistvu, uz limitirane znakove podjele. Bilo je dosta mjesovitih brakova i prijateljstava koja su premoscavala etnicke granice. Jedan svjedok opisao je odnose u Prijedoru kao simbol "bratstva i jedinstva bivse Jugoslavije uopste, jer u poredjenju sa drugim gradovima u Bosni i Hercegovini ovdje nije bilo vecih medjunacionalnih sukoba".

Zategnutost zbog dogadjanja u BiH pogorsana je propagandom i politickim manevrima, sredstvima koja je Milosevic zagovarao kako bi ravnotezu snaga u bivsoj Jugoslaviji promijenio u korist Srbije. Vec smo spomenuli propagandnu aktivnost u opcini Prijedor, ali vrijedi ponoviti iskaz Muharema Nezirevica, muslimana i bivseg glavnog urednika prijedorskog radija. On je svjedocio o tome kako su dvojica novinara Radio Prijedora, koji su bez njegovog odobrenja otisli da izvjestavaju o ratu, pokupljeni oklopnim vozilom i vraceni sa fronta u uniformama. Nezirevic tvrdi da njihovi izvjestaji nisu bili objektivni; Hrvate su nazivali ustasama koji prijete da ce napraviti vijenac od prstiju srpske djece. Novinari su ipak uspjeli objaviti svoje izvjestaje. Dalje je izjavio da su skoro svi zaposleni u radio stanici bili Srbi, koji su naposljetku poceli da ignoriraju njegove naloge, tako da ih je, dok je jos imao odgovornost, jedino mogao kontrolisati ogranicavajuci im vrijeme emitovanja. Takva propaganda postajala je sve djelotvornija, buduci da pojedinci u opcini Prijedor vec u proljece 1992. nisu vise mogli primati TV programe iz Sarajeva, vec jedino one iz Beograda, Novog Sada, Banja Luke i sa Pala. Kao sto smo vec rekli, takva propaganda imala je polarizirajuci utjecaj sirom bivse Jugoslavije, a opcina Prijedor nije bila izuzetak. U ovakvoj situaciji osnovane su i nastavile da rade politicke stranke u Prijedoru, kao i u ostatku Jugoslavije.

Prema izjavi Mirze Mujadzica, predsjednika opcinskog odbora SDA u Prijedoru od njegovog osnivanja u avgustu 1990, bilo je nekoliko pokusaja saradnje sa ostalim strankama u vremenu do 18. novembra 1990, kada su odrzani izbori za opcinsku skupstinu u Prijedoru. U tu svrhu odrzan je jedan zajednicki miting, ali je lokalno rukovodstvo SDS ostro kritikovano zbog svog ucesca, sto je zaustavilo svaku daljnju saradnju. SDA je takodje predlozila zajednicki plakat za izbore sa porukom "zivjeli smo i dalje cemo zivjeti zajedno", sa namjerom da pokaze da su skladni medjunacionalni odnosi moguci u novoj demokratiji. Na plakatu se srpski simbol nalazio izmedju hrvatskog i muslimanskog. HDZ je pozitivno reagovala i postavila plakate u podrucjima gdje su dominirali Hrvati. SDS, koja je usmeno prihvatila plakat, odbila je da ga istakne u srpskim podrucjima. U etnicki mjesanim zajednicama muslimani su postavili plakate, ali su ih srpski aktivisti cijepali. Kao sto smo vec rekli, s priblizavanjem izbora SDS nije skrivala svoju podrsku Milosevicevoj politici, ukljucujuci i pjevanje nacionalistickih srpskih pjesama na mitinzima i sirenje propagande koja je promovisala mrznju prema ne-Srbima. SDA je i sluzbeno i nezvanicno upozoravala rukovodstvo SDS na ovakvo ponasanje, ali im je receno da to nije sluzbena politika nego ponasanje nekolicine neodgovornih pojedinaca. S priblizavanjem izbora, srpska propaganda je postajala sve zesca.

U prijedorskoj skupstini opcine, za koju su odrzani izbori u novembru 1990, bilo je 90 mjesta, a opcina Prijedor dijelila se na pet glasackih jedinica. Svaka stranka imala je na listicu ukupno 90 kandidata. Nakon izbora, SDA je dobila 30 mjesta, SDS 28, HDZ 2, a 30 mjesta su dobile druge stranke, takozvane opozicione stranke, kao sto su Socijaldemokrati, Savez liberala i Reformske snage. Kao pobjednicka stranka, SDA je imala pravo da prva odabere ljude za kljucne funkcije vlasti i da oformi organe vlasti na nivou opcine. U tom smislu, vodje SDA, HDZ i SDS donijele su odluku na nivou republike da se opozicione stranke iskljuce iz formiranja vlade. Tako je, prema tvrdnji SDA, ako bi se postupilo prema rezultatima izbora SDA imala pravo da imenuje ljude na 50% funkcija, dok bi SDS i HDZ imale pravo na preostalih 50%. SDS je, medjutim, insistirala na 50% mjesta za sebe. Vodjeni su pregovori, ukljucujuci i improvizovani sastanak izmedju Srdje Srdica, predsjednika prijedorskog opcinskog odbora SDS, Radovana Karadzica, predsjednika SDS, i Mirze Mujadzica, predsjednika opcinskog odbora SDA Prijedor. Radovan Karadzic je savjetovao lokalnom SDS da nadju rjesenje i stranke su se konacno dogovorile da ce SDS dobiti 50%, a da ce SDA dati HDZ jedan dio od svojih 50%. Ovaj dogovor postignut je u Skupstini opcine u Prijedoru u januaru 1991. Kao posrednik, tom sastanku prisustvovao je i Velibor Ostojic, tadasnji vrsilac duznosti ministra za informacije u vladi Republike Bosne i Hercegovine i jedan od Karadzicevih povjerenika.

Nakon postizanja dogovora, iskrsle su poteskoce izmedju SDA i SDS oko podjele vaznih funkcija u organima vlasti, iako je bilo dogovoreno da ce i predsjednik opcine Prijedor i nacelnik milicije biti iz SDA. Bilo je jos sest vaznih funkcija u miliciji, koje su uzeli Srbi. Odbijeni su svi argumenti za etnicku ravnotezu na tim funkcijama, kao i na drugim funkcijama u drustvenim i privatnim firmama i institucijama. SDS je uporno podrzavala svoje kandidate i stitila tadasnje stanje, po kojem su Srbi drzali oko 90% funkcija u finansijskim institucijama, te drustvenim i javnim preduzec;ima.

U podrzavanju stvaranja velike Srbije, koja je iz teorije pocela prelaziti u stvarnost nakon izbora 1990, SDS je brzo pocela osnivati zasebne strukture vlasti. U Prijedoru je SDS, prema uputama centralne SDS, potajno osnovala odvojenu srpsku skupstinu, ciji je prvi predsjednik bio zamjenik predsjednika zvanicne skupstine opcine, kao i odvojenu miliciju i jedinicu sluzbe bezbijednosti, koje su bile u bliskoj vezi sa srpskim funkcionerima izvan opcine. To se dogodilo oko sest mjeseci prije preuzimanja grada Prijedora, a njihovo postojanje skrivano je od ne-Srba. Planiranje preuzimanja, koje je obuhvatalo i osnivanje srpskog Sekretarijata unutrasnjih poslova (SUP), odvijalo se u kasarni u Prijedoru uz ucesce svih zaposlenih Srba iz legitimnog SUP-a u Prijedoru. U ovu pripremu ukljuceno je i neovlasteno vracanje nezakonitog oruzja zaplijenjenog od Srba i pomaganje srpske vojske u zaobilazenju kontrole pri ulasku u kasarnu u Prijedoru.

Veza izmedju zasebnih srpskih struktura vlasti u Prijedoru i onih izvan Prijedora postala je ocita kada se srpska skupstina u Prijedoru prikljucila Autonomnoj regiji Krajini, dijelu Republike Srpske koji je SDS smatrala dijelom buduce "nove Jugoslavije". Srpsko rukovodstvo kasnije je priznalo da je preuzimanje unaprijed planirano i da je predstavljalo dio koordinirane akcije. Otprilike godinu dana kasnije, nacelnik milicije je u razgovoru za Kozarski vjesnik izjavio da je milicija "blisko saradjivala" sa vojskom i politicarima, te da je primao upute iz staba milicije u Banja Luci i iz Ministarstva unutrasnjih poslova Republike Srpske, jer je to bila zdruzena akcija politicara, milicije i vojnih vlasti.

Na politickom planu, posljednji sastanak Skupstine opcine Prijedor prije preuzimanja bio je vrlo buran. SDS je htjela ostati sa Srbijom kao dio Jugoslavije, naglasavajuci da svi Srbi trebaju ostati u jednoj drzavi. Zbog ovog neslaganja sa ne-Srbima, koji su zeljeli da se povuku iz federacije, SDS je predlozila podjelu opcine Prijedor. Proglasila je 70% teritorije srpskom i objavila kartu na kojoj je opcina podijeljena izmedju Srba i muslimana. Muslimanima su dodijeljena okolna sela i dio grada Prijedora u kojem su zivjeli uglavnom muslimani, dok je centralni dio grada Prijedora, ukljucujuci sve institucije i skoro svu industriju, bio rezerviran za Srbe. Muslimani su se bunili, s tim da je predsjednik lokalnog SDA predlozio da izvjesna podrucja, ukljucujuci i sam grad Prijedor, ostanu neutralna, naglasavajuci da bi stvarno provodjenje takve podjele u svakom slucaju bilo veoma tesko zbog velike izmijesanosti raznih etnickih grupa.

Dana 30. aprila 1992. SDS je bez prolijevanja krvi zauzela grad Prijedor, uz pomoc vojnih i policijskih snaga. Samo preuzimanje izvrseno je u ranim jutarnjim satima, kada su naoruzani Srbi zauzeli polozaje na kontrolnim punktovima po cijelom Prijedoru, sa vojnicima i snajperistima na krovovima glavnih zgrada. Vojni polozaji vidjeli su se po cijelom gradu, a srpska zastava sa cetiri cirilicna slova "s" vijorila se na zgradi opcine. Vojnici JNA, u raznolikim uniformama, zauzeli su sve najvaznije institucije, kao sto su radio stanica, dom zdravlja i banka. Usli su u zgrade, izjavili da su preuzeli vlast i objavili da mijenjaju naziv opcine Prijedor u "Srpska opcina Prijedor". Muharem Nezirevic, u to vrijeme glavni urednik Radio Prijedora, pozvan je u radio stanicu rano ujutro 30. aprila 1992. Kada je dosao, radio stanicu je bila opkolila vojska, a Milomir Stakic, koji je prije preuzimanja bio potpredsjednik skupstine opcine, a zatim je postao predsjednik skupstine srpske opcine, preko radija je objasnio sta se dogodilo i sta SDS namjerava uraditi sa opcinom Prijedor.

Izgovor za preuzimanje bio je telefaks koji je 29. aprila 1992. prenijela beogradska televizijska stanica, u smislu da je vodja teritorijalne odbrane Bosne i Hercegovine dao instrukcije lokalnim teritorijalnim odbranama da napadaju i ometanju JNA za vrijeme povlacenja iz te Republike, iako su vlasti iz Sarajeva odmah izjavile da je faks lazan i javno ga demantovale. Uprkos ovoj prividnoj spontanosti, de facto srpske vlasti Prijedora, ukljucujuci Milomira Stakica, jasno su izjavile da preuzimanje nije bilo spontana reakcija na telefax nego zavrsna faza dugo pripremanog plana.

Osnovan je lokalni Krizni stab (Krizni stab Prijedor), koji je proveo niz odluka Kriznog staba ARK. Pored restrikcija vezanih za zivot ne-Srba, o kojima cemo govoriti kasnije, odmah je uspostavljena kontrola nad dva lokalna sredstva za javno informisanje, Radio Prijedorom i Kozarskim vjesnikom, kojima je sirenje propagande od tada postalo glavna funkcija. Stab je takodje bio zaduzen za mobilizaciju, te su do sredine maja 1992. skoro svi Srbi mobilizirani ili u redovnu vojsku, ili u rezervu ili u miliciju. Istovremeno su upucivani i pozivi na predaju oruzja, koji su, iako upuceni stanovnistvu uopste, provodjeni samo prema muslimanima i Hrvatima, od kojih se vecina odazvala iz straha od kazne. Istovremeno je mobilizacija Srba omogucavala distribuciju oruzja srpskom stanovnistvu.

Kao rezultat povecane medjunacionalne napetosti, razne grupe postavljale su blokade na cestama i kontrolisale ih. Jedna takva muslimanska blokada nalazila se u Hambarinama, a incident koji se tamo odigrao 22. maja 1992. posluzio je kao izgovor za napad srpskih snaga na to podrucje. Jedan automobil kojim je upravljao Hrvat i u kojem su se nalazila cetiri uniformisana Srbina, koji su mozda bili pripadnici neke paravojne jedinice, zaustavljen je na kontrolnom punktu i putnicima je naredjeno da predaju oruzje. Izgleda da su odbili, te je doslo do pucnjave, u kojoj su ubijena dva Srbina .
Nakon incidenta, krizni stab opcine Prijedor objavio je putem prijedorskog radija ultimatum stanovnicima Hambarina i okolnih sela da vlastima u Prijedoru predaju ljude koji su bili na kontrolnom punktu, kao i sve oruzje.Tu noc je ispaljeno par granata na Hambarine. U ultimatumu je receno da ce, ako se zahtjev ne ispuni do sljedeceg dana u podne 23. maja 1992, uslijediti napad na Hambarine. Vlasti u Hambarinama odlucile su da ne ispune uslove ultimatuma, te su nakon isteka roka Hambarine napadnute. Nakon nekoliko sati artiljerijskog granatiranja, srpske oruzane snage usle su u ovo podrucje uz podrsku tenkova i drugog naoruzanja, a nakon kratke sporadicne borbe lokalne vodje sakupile su i predale vecinu oruzja.

Do tada su mnogi stanovnici vec pobjegli u druga podrucja pod muslimanskom ili hrvatskom vlascu, krecuci se ka sjeveru, prema drugim selima, ili ka jugu, prema sumi Kurevo, koja je takodje granatirana. Poslije nekog vremena jedan broj stanovnika naposletku se vratio u Hambarine, tada vec pod srpskom kontrolom, iako samo privremeno, jer je 20. jula 1992. doslo do posljednjeg veceg ciscenja opcine, kada je iz Hambarina i lijeve obale Sane sa Ljubijom etnicki ocisceno oko 20.000 ne-Srba.

Nakon preuzimanja Prijedora doslo je do zategnutosti izmedju novih srpskih vlasti i Kozarca, u kojem se nalazila velika koncentracija muslimanskog stanovnistva opcine Prijedor. U sirem podrucju Kozarca zivjelo je oko 27.000 ne-Srba, a od 4.000 stanovnika gradica Kozarca, 90% su bili muslimani. Kao posljedica ove zategnutosti, etnicki mjesane kontrolne punktove su dopunjavali i kasnije ih zamijenili srpski kontrolni punktovi postavljeni na raznim mjestima sirom podrucja Kozarca, kao i nesluzbena strazarska mjesta koja su uspostavili naoruzani muslimanski gradjani.

Vodjeni su pregovori izmedju delegacije gradjana Kozarca i Kriznog staba opcine Prijedor, ali bezuspjesno. Dana 22. maja 1992. iskljucene su telefonske linije i postavljena je blokada Kozarca sto je veoma otezavalo ulazak i izlazak iz Kozarca. Teritorijalnoj odbrani Kozarca upucen je ultimatum kojim se trazilo da se TO Kozarca i milicija obavezu na lojalnost i priznaju podredjenost novim vlastima u srpskoj opcini Prijedor, te da predaju svo oruzje. Prosirile su se glasine o egzodusu Srba iz Kozarca. Oko dva sata poslijepodne 24. maja 1992, nakon sto je u podne istekao ultimatum i nakon objave putem prijedorskog radija, napadnut je Kozarac. Napad je zapoceo teskim granatiranjem, nakon cega je uslijedio prodor tenkova i pjesadije. Nakon granatiranja srpska pjesadija je usla u Kozarac i pocela paliti kuce jednu za drugom. Objavljeno je da je do 28. maja 1992. unisteno oko 50% Kozarca, dok je preostala steta nastala u razdoblju izmedju juna i avgusta 1992. Nakon sto je grad ociscen od stanovnika, kao i u ostalim pretezno muslimanskim podrucjima, vojnici su krali i pljackali sve dok Kozarac, prema opisu nekoliko svjedoka, nije ostao "bez zivota".

Prilikom napada na Kozarac pazilo se da se ne nanese steta srpskoj imovini. Azra Blazevic je svjedocila da su poslije postizanja sporazuma koji je dozvoljavao ljudima da napuste Kozarac 26. maja 1992. vojnici povezani sa srpskim snagama naredili jedinoj Srpkinji koja je ostala u bolnici da pokaze svoj stan, kako ga ne bi ostetili. Predoceni su dokazi o upotrebi natpisa "srpska kuca - ne diraj" na srpskoj imovini, a srpska pravoslavna crkva je, za razliku od dzamije, prezivjela napad i kasnije unistavanje. Isto tako, pretezno srpska sela kao sto su Rajkovici i Podgradje ili nisu granatirana uopste, ili su granatirana samo slucajno. Dana 26. maja 1992. postignut je sporazum koji je dozvoljavao ljudima da se predaju i napuste grad.

Dana 27. maja 1992. visoki vojni oficiri sastali su se radi instrukcija o napadu na Kozarac. General potpukovnik Talic, kao komandant Banjaluckog korpusa, 5. korpusa bivse JNA, obavjesten je da je 800 ljudi ubijeno prilikom napada na Kozarac i da je 1.200 zarobljeno. U jedinicama korpusa ubijena su cetiri vojnika, a petnaest je ranjeno. Pukovnik Vladimir Arsic komandovao je 343. mehanizovanom brigadom, koja je bila angazovana u napadu, a major Radmilo Zeljaja bio je direktno zaduzen za napad. Obojica su bili bivsi oficiri JNA. Napad na Kozarac, kao i sve aktivnosti vezane za aktivnu borbu, morao je u skladu sa procedurom vojnog zapovjednistva odobriti general-potpukovnik Talic, koji je jedini mogao narediti da se jedinice angazuju u borbenim dejstvima.

Za vrijeme napada civilno stanovnistvo potrazilo je zaklon na raznim mjestima, a sa ulaskom u Kozarac srpske pjesadije, koja je trazila da ljudi napuste svoja sklonista, formirale su se duge kolone civila koji su odvodjeni na mjesta gdje su sakupljani i razdvajani. Za razliku od Hambarina, nesrpskom stanovnistvu nije dozvoljeno da se nakon napada vrati u Kozarac, te su, uz nekoliko izuzetaka, muskarci odvedeni u logore Keraterm ili Omarsku, a zene i starci u logor Trnopolje. Do kraja ljeta podrucje je napusteno, s tim da su mnoge zgrade koje nisu ostecene za vrijeme napada naknadno opljackane i unistene. Vremenom su se malobrojni srpski stanovnici vratili i Srbi raseljeni sa drugih podrucja doselili su se u Kozarac. Danas su opcina Prijedor i gradic Kozarac ogronmom vecinom srpski; politicke vodje i funkcioneri u policiji su Srbi.

Nakon svog osnivanja u maju 1992, Krizni stab opcine Prijedor provodio je ove restriktivne mjere protiv ne-Srba, koji su otpustani s posla, kojima je uskracivana potrebna dokumentacija i cijoj djeci nije dozvoljeno da pohadjaju osnovnu i srednju skolu. Ne-Srbi vise nisu ispunjavali uslove za rukovodeca mjesta i konacno su morali otici skoro sa svih mjesta. Optuzivanje i propaganda protiv muslimana i Hrvata, ukljucujuci i uvrede na nacionalnoj osnovi, mogli su se cuti na radiju, a ne-Srbima nije dozvoljavano da putuju izvan opcine. Kretanje ne-Srba u krugu opcine takodje je bilo onemoguceno, a kontrolisano je policijskim satom i blokadama na kojima su pregledavane licne isprave, te ako osoba nije bila Srbin, jednostavno je bilo uskratiti joj prolaz. Kontrola kretanja protezala se i na privatne stanove, koristenjem evidencije u koju su muslimani i Hrvati morali unositi kretanje pojedinaca u stambenim zgradama, a dnevno su vrseni pretresi skoro svih stanova muslimana i Hrvata. Dodatna ogranicenja obuhvatala su i blokiranje telefonskih linija i djelomicno iskljucivanje elektricne struje ne-Srbima. U cijeloj opcini dzamije i ostale vjerske institucije bile su cilj unistavanja, a oduzimana je imovina muslimana i Hrvata vrijedna milijarde dinara.

Nakon neuspjelog pokusaja manje grupe slabo naoruzanih ne-Srba da 30. maja 1992. povrate kontrolu u Prijedoru, ne-Srbima u Prijedoru naredjeno je da bijelim krpama oznace svoje kuce u znak predaje. Na kraju su podijeljeni u dvije grupe: muskarce izmedju 12 i 15 ili 60 do 65 godina, i zene, djecu i starce. Muskarci su uglavnom odvedeni u logore Keraterm i Omarska, a zene u logor Trnopolje. Pored toga, unisten je stari dio grada Prijedora, poznat kao Stari Grad, u kojem su zivjeli uglavnom muslimani. Nakon ciscenja Prijedora, svi preostali ne-Srbi su morali nositi bijele trake na rukavima kako bi se mogli razlikovati. Ne-Srbi su zivjeli u strahu, jer su ih bivsi prijatelji prijavljivali vlastima, a nestanak ne-Srba postao je svakodnevna pojava. Za one koji su bili zatvoreni u logorima u tom podrucju, od kojih su velika vecina bili ne-Srbi, stanje je bilo uzasno, s tim da su, kako cemo kasnije opisati, surova premlacivanja, silovanja i mucenje bili uobicajeni, a zivotni uslovi stravicni.

Dok je prije sukoba u opcini Prijedor bilo oko 50.000 muslimana i 6.000 Hrvata, nakon ciscenja ostalo je samo oko 6.000 muslimana i 3.000 Hrvata i oni su zivjeli u vrlo teskim uslovima. Pozivani su da obavljaju teske i opasne poslove, tesko im je bilo kupiti hranu, zlostavljani su i ubijani neprekidno. Cak je 1994. MKCK izvijestio kako je potvrdjena smrt devetorice muslimanskih civila u dva dana u opcini Prijedor. Kao rezultat ovih teskoca, Visoki komesar za izbjeglice Ujedinjenih nacija (UNHCR) i MKCK trazili su od vlasti bosanskih Srba dozvolu za evakuaciju preostalih ne-Srba sa opcine Prijedor te su, kad im je to odbijeno, odlucili blize pratiti kako se postupa sa manjinama u Prijedoru.

U Kozarcu je bila dobro poznata ovakva atmosfera diskriminacije i neprijateljstva prema ne-Srbima koju je sirilo srpsko rukovodstvo u cijelom ovom regionu. Nakon preuzimanja grada Prijedora i prije napada na Kozarac, Srbi su preko policijskog radija neprekidno govorili o unistavanju dzamija i svega sto pripada "balijama", nazivajuci muslimane tim pogrdnim nazivom, kao i o potrebi da se uniste same "balije".