U Rakovcanima su zivjele familije: Avdic, Aliskovic, Crljenkovic, Mujadzic, Hodzic, Dzamastagic, Jujic, Nasic, Fazlic, Selimovic, Karahodzic, Ramolic, Djuldanic, Poljak, Pezer, Bilalovic, Petrovac, Duratovic, Sivac,i neki drugi koji su se tu doselili.
Ljudi su tu lijepo zivjeli od svog licnog rada u poljoprivredi, preduzecima i ustanovama u Prijedoru i okolini. Medusobno su se lijepo slagali i takmicili se u postenju i ponasanju.

Na prvim demokratskim izborima po osamostavljenju Bosne i Hercegovine vecina glasova u Prijedorskoj opcini dobila je SDA ( Stranka Demokratske Akcije ).
To je odgovaralo srazmjeri nacionalnog stanovnistva ( oko 47 % Bosnjaka,oko 42 % Srba oko 8 % Hrvata i ostalih oko 3%) .
Srbima je smetalo sto su u Rakovcanima i susjednim selima zivjeli 100 % Bosnjaci.Zaboravili su da je u drugom Svjetskom ratu u Rakovcanima zivjelio i nesto Srba "Dotlici" i da su u drugom Svjetskom ratu u vrijeme progona Srba od fasista upravo ti mjestani Bosnjaci sacuvali im glave pa im se nista nije desilo.
I kasnije desetak godina poslije rata se svojom voljom preselili u pola neneseljenu gladnu Knezicu sa druge strane Kozare.
Ali Srbi - cetnici " Troprstasi" su to zaboravili i masovno su napali i ubijali mirno i nenaoruzano stanovnistvo Rakovcana i ostali susjednih mjesta.
Najgore se desilo 20 jula 1992 godine, kada su "troprstasi" navalili na nenaoruzan narod da bi ocistili cijelo BRDO a i Rakovcane , mnoge muskarce su na licu mjesta poubijali, mnoge otjerali u koncentracione logore ("Keraterm" ,"Trnopolju" "Omarskoj" i" Manjaci") od kojih mnogi nisu prezivjeli masovna ubijanja. Tako je zauvijek nestalo i to najvise mladjih muskaraca i to. Avdica 32, Aliskovica 25, Bilalovica 4, Crljenkovica 22, Duratovica 1, Dzamastagica 15, Fazlica 20, Hodzica 9, Jujica 4 ,Kadirica 3, Karahodzica , Mujadzica 10 , Nasica 7 , Ramcinovica 2, Ramolica 15, Selimovica 8 i Sivac 1,
Mnogi jos evo sedam godina po primirju nisu pronadjeni po masovnim grobnicama niti identifikovani, a ni na pristojan nacin sahranjeni kako pripada ljudima muslimanima.
Ostali stanovnici koji nisu ubijeni na licu mjesta ili odvedeni u logore protjerani su sa jednom kesom u ruci ili bez icega i sada se nalaze rasuti po cijelom svjetu narocito u zapadnoj Europi, ima ih dosta i u dalekim zemljama kao npr. Australija, Novi Zeland, Amerika i Kanada,
Neke porodice su potpuno zatrane, a neke rastavljene i zive odvojeno jedni od drugih po svim kontinentima sto sad povecava tugu kod tog stanovnistva. Medutim i pored takve tragedije da nijedna ziva dusa nije ostala u mjestu.

Desetak hrabrih mjestana je uspjelo ukljuciti se u oslobodilacku armiju Bosne i Hercegovine narocito u Travnickom kraju. i dali su veliki doprinos borbi za ocuvanje barem dijela Bosne i Hercegovine.Jer od postanka svijeta vlada zakon medu ljudima da se cijena slobode mora platiti. Ako narod to zna onda moze umirati sa pjesmom i stoicki podnositi zrtve, jer ima tajnu snagu dok oni sto ratuju i ginu radi okupacije i pljacke nemaju takvu svijest ni snagu i kada im se desi zlo jaucu i proklinju.
Zrtve iz Rakovcana su mirno podnosile udarce cetnika i odlazili u smrt bez placa i bez molitve za milost, bez ijednog slucaja da se neko prekrstio i presao u srpstvo da bi spasio zivot. Po tome su svi junaci a vjerovatno i Sehidi i svi zasluzuju nas nezaborav..

Danas sedam godina nakon "dejtona" vecina mjestana sirom svijeta nosi u svojim srcima ljubav prema rodnom kraju i u svjetu nose lijepe pejsaze i vidike Rakovcana. Razmisljajuci kada ce se vratiti nazad.

Draga braco i sestre.Mnogi ljudi toga kraja nisu znali da je to u stvari bilo etnicko ciscenje od nesrpskog naroda.Pored etnickog ciscenja genocida nad stanovnistvom, oni su pljackali svakojaku imovinu.Kuce kada bi opljackali od namjestaja,alata poljoprivrednih masina, traktora.auta,stoke.gradevinskih matrijala,zalihe zita i ostatke hrane i namirnica onda su popalili i rusili. Stoku masine i pokretnu imovinu kada bi popljackali onda bi kamione i natovarili i vozili prema gladnoj Srbiji i Srpskim naseljima.Toliko su ocistili da su i smrdljive cijevi od kanalizacije iz zemlje povadili i odnijeli. Ali nije ni cudno oni se nisu ni naucili imati samo su imali zemljani pod gdje su mogli hrakati i pljuvati po njemu i dvije klupe gdje su mogli jesti pascetinu i piti rakiju to im je sve bogastvo sto su imali.Nisu znali sta je spavaca soba dok je nisu od balija otijerali.
Kada su zasli u Rakovcane i susjedna mjesta tovarili su namjestaj kao sijena i vozili ali sta im vrijedi hajdukluk je proso sta ce sada. Cak su i poslije tzv. Dejtonskog mira na godinu i dvije kada su neki protjerani stanovnici bili najavili povratak eksplozivnim srestvima porusili ostatke zidova , temelja kuca i mjesta od dzamija.
Ali uz Alahovu pomoc ima stotinjak hrabrih koji su uspjeli vratiti se nazad i djelimicno ozivijeti ponovo Rakovcane.
To je tezak korak vratiti se u prazno, prvo se mora ocistiti kuciste od ostatka zidova i korova drveca koje je zaraslo po nekadasnjim avlijama, bastama,cvijetnjacima i njivama.Zatim treba graditi krov nad glavom.Vlada i medjunarodna zajednica daju slabu ili nikakvu pomoc ali u prkos tome svemu hrabri Rakovcanci ne odustaju da prave kuce onakve kakve mogu.
Tako da nije jos napravljena Dzamija kao simbol i centar vjerskog zivota Bosnjaka, niti je sto napravljeno od privrednih djelatnosti.
Napravili su kucu za zajednicke vjerske potrebe, napravili vodovod i doveli struju. Racunaju na svoje snage,eventualnu pomoc od svoje dijaspore i uzdaju se u Allahovu pomoc.Pa se nadaju i boljim vremenima i boljem zivotu.
Naime buducnost pripada demokratskom razvoju koji se ocekuje i koji se postepeno razvija. Pa i Bosnjaci ovog mjesta ocekuju napredak.Nezaboravljajuci nikad genocid i unistavanje koje su prezivjeli i u nadi da se vise nikad ne ponovi.
Nesmiju vjerovati onim sto su nas ubijali i rastjerali po citavom svijet.
Uz Allahovu pomoc dobrog srca i razuma pomozimo sve sto je moguce.
Pomozimo nasim dragim Rakovcanima a to je barem moguce.

..Tekst i informacije smo dobili od nama poznate osobe iz USA kojoj se ovom prilikom puno zahvaljujemo..